KODEKS STRUKOVNE ETIKE ZA TUMAČE ZNAKOVNOG JEZIKA GLUHIH

Članak 1.

Tumač i prevoditelj (u daljnjem tekstu: TUMAČ) za znakovni jezik je punoljetna osoba upisana u registar tumača znakovnog jezika kojoj je izdan certifikat prema propisima o kvalifikaciji važećim na nacionalnoj razini. Tumači su u svom radu dužni poštovati kodeks strukovne etike za tumače. Tumači moraju biti emocionalno zrele osobe i imati moralne kvalitete kao što su poštenje, savjesnost, samokritičnost, objektivnost i stručnost, te moraju biti osobe vrijedne povjerenja.

Članak 2.

Tumači su u obavljanju svog stručnog rada dužni djelovati u skladu s općim društvenim normama, načelima i propisima za to područje.

Članak 3.

Tumači su u pogledu podataka koje saznaju prilikom tumačenja vezani šutnjom, naročito pak ako se radi o tajnama ili pitanjima iz intimnog (individualnog) djelokruga pojedine osobe. Sve informacije koje sazna pri tumačenju, naročito one povjerljive, mora držati za sebe i ne smije ih širiti. Obveze šutnje tumači su oslobođeni samo u slučaju ako moraju o pojedinim podacima dati izjavu na pismeni zahtjev državnoga ili pravosudnog organa.

Članak 4.

Tumači su dužni svoj posao obavljati profesionalno i diskretno te se prema svim sudionicima, koji su nazočni pri tumačenju, odnositi kao jednako vrijednima, korektno i s poštovanjem. Moraju poznavati i biti svjesni svojih sposobnosti i stručne osposobljenosti te znati ocijeniti kada im je potrebna pomoć ili sudjelovanje i drugih tumača.

Članak 5.

Tumačenje je obveza tumača, naročito u slučajevima kad su određeni po poslovniku udruge tumača znakovnog jezika. Neopravdano ili neutemeljeno propuštanje ili odbijanje obavljanja tumačenja predstavlja ponašanje koje je u suprotnosti s ovim kodeksom i drugim dokumentima Udruge tumača.

Članak 6.

Uloga tumača je uspostavljanje posredne komunikacije između gluhe osobe i ostalih sudionika tumačenja. Rezultat uspješne komunikacije je situacija kada stvarno stanje u cijelosti postane jasno svim sudionicima. Dok situacija nije u cijelosti jasna i razumljiva svakom pojedinom sudioniku, tumač mora svojim tumačenjem stručno pomagati tako dugo, dok se u cijelosti ne postigne jasnoća i razumljivost. U slučaju nesuglasja između tumača i sudionika problem je potrebno riješiti tako da se za njegovo rješavanje suglasno odredi kao pomoć i treću osobu.

Članak 7.

Tumač pri tumačenju rabi hrvatski znakovni jezik iz priručnika ”Uvodni seminar o komunikaciji s gluhim osobama”. Pri tumačenju sa hrvatskog u znakovni jezik rabi onu komunikaciju koja je gluhoj osobi najrazumljivija (znakovni jezik gluhih, simultana komunikacija, ručna abeceda, pisanje, crtanje, prepričavanje drugim, razumljivijim riječima).

Članak 8.

Tumač uvijek nastupa u ulozi neutralnog posrednika, čiji je zadatak uspostavljanje dijaloga među sudionicima. Njegova je dužnost samo to da osigura pravilan prijevod, odnosno sporazumijevanje, pri čemu se ne smije upuštati u sadržaj niti što oduzimati ili dodavati. Pri tom mora zaboraviti na svoje osjećaje, primisli, rješenja, stajališta, mišljenja i slično. Tumačiti mora točno i nepristrano, u cijelosti sve što je bilo rečeno, s tim što nije odgovoran za sadržaj, već samo za točno tumačenje. Pri tom mora smetnuti s uma svaki osjećaj nelagode, koji bi mogao proizaći iz sadržaja koji se tumači. Tumač se pri tumačenju ne smije uključivati ni pristrano angažirati, jer on ne smije biti zainteresiran za rezultat do kojega će doći u pojedinom pitanju po okončanju postupka tumačenja. Posebno pak ne smije nikada odlučivati umjesto gluhe osobe, makar i osjećao naklonost prema njoj. On tumači vjerodostojno i po svojem najboljem znanju, pri čemu prenosi volju, smisao, nakanu i raspoloženje sudionika. Ništa ne smije ispustiti niti dodati, niti se na bilo koji način uključiti u nešto čime bi mogao postati suodgovoran za ishod. U postupku pred sudom ili upravnim tijelima tumač je u pojedinim slučajevima po potrebi dužan informirati sudionike kako doslovan prijevod nije moguć pa je potrebno kazati drugim riječima, parafrazirati, sve što je rečeno gluhoj osobi, ili što je gluha osoba izjavila.

Članak 9.

Tumač je dužan sam procijeniti svoju sposobnost, ovisno o zahtjevnosti situacije, u kojoj je tumačenje potrebno. Ako je predložen da bude tumač, ali smatra da tumačenje u nekoj konkretnoj stvari ili u cjelini ne bi mogao uspješno obaviti, dužan je prije postupka to naglasiti. Samo u krajnjem slučaju može se po svojoj savjesti odlučiti o prihvaćanju zadatka, iako za njega nije u cijelosti dovoljno osposobljen, ako je tumačenje nužno i hitno potrebno.

Članak 10.

Tumač se isključuje iz postupka tumačenja u slučajevima ako je s nekim sudionikom u srodstvu u vertikalnoj liniji, bez obzira u kojem koljenu, ili u bračnom srodstvu, bez obzira da li je brak razvrgnut. Također je dužan odbiti tumačenje, ako u konkretnom postupku ima posebne svoje interese, ili ako je s pojedinim sudionikom u posebnom prijateljstvu ili neprijateljstvu, ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na to da bi pri tumačenju prekoračio svoju točno određenu ulogu pa zadatak obavio na pristran način.

Članak 11.

Tumač koji u dogovoreno vrijeme ne može obaviti svoj stručni posao, dužan je pravovremeno o tome obavijestiti sudionike kao i odgovornu osobu iz Hrvatskog društva tumača i prevoditelja znakovnog jezika gluhih, koja je obvezna osigurati drugog tumača.

Članak 12.

Tumač znakovnog jezika za svoj rad je plaćen po tarifi za tumače, koju je na prijedlog Hrvatskog saveza gluhih i Hrvatskog društva tumača i prevoditelja znakovnog jezika gluhih, prihvatilo Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti.

Članak 13.

Tumač je dužan prilikom tumačenja svojim vladanjem i profesionalnošću brinuti se o svom ugledu, ugledu udruge tumača i prevoditelja, pa se u vezi s tim s poštovanjem odnositi prema znakovnom jeziku. Isto tako se od tumača očekuje da educiranjem prosvjetljuje javno mnijenje o gluhima i gluhoći radi izbjegavanja neželjenih nesporazuma, koji nastaju u komunikaciji s gluhim osobama.

Članak 14.

Tumač je dužan proširivati svoje poznavanje znakovnog jezika. S tim u vezi prihvaća novosti i napredak s tog područja proučavanjem literature, razmjenom iskustava s drugim tumačima, sudjelovanjem u profesionalnim strukovnim susretima i obrazovnim programima, te na druge načine dopunjuje svoje znanje, koje je u skladu s dokumentima Hrvatskog društva tumača i prevoditelja znakovnog jezika gluhih. Tumač mora poznavati različite sustave komunikacije, te učiti i prihvaćati nove znakove, naročito ako su korisni ili potrebni za bolje razumijevanje znakovnog jezika.

Članak 15.

Postupci tumača koja su u suprotnosti s odredbama ovog kodeksa predstavljaju njegovo kršenje. Odluku o utemeljenosti i intenzitetu kršenju Kodeksa donosi Izvršni odbor Hrvatskog društva tumača i prevoditelja znakovnog jezika gluhih, koja izriče odgovarajuće kaznene mjere.

Članak 16.

Od tumača se očekuje da bude prikladno odjeven tako da njegova odjeća bude u kontrastu s rukama i njihovim pokretima.

Članak 17.

Ovaj kodeks obvezatno dobivaju svi tumači, koji svojim potpisom taj primitak potvrđuju i obvezuju ga se pridržavati.